Dopusti mi da budem žena


U društvu u kojem se zna čija je poslednja - da je muškarac taj koji bi trebalo da završnu reč raspravljanja označi lupanjem šake o sto, žena se poštuje tako što se najčešće ni ne pita za mišljenje.
Da li vam se dešavalo da se raznežite kada vam komšija otvori vrata od zgrade i prepusti vas da uđete pre njega? Misli bi vam bile okupirane izlivima nešnosti povodom komšijinog džentlmenskog poteza.
Ali zašto previše pridajemo značaju kada nam se ukazuje minimalno poštovanje koje svaka žena zaslužuje?
Alfa-mužjak (tipičan Balkanac) izrevoltiran ženama, koje su u današnje vreme „preglasne“, pobunjene, nezadovoljne položajem u društvu, odlučio je da više nikada ne otvori vrata i propusti damu koja se nalazi u njegovoj blizini. Suviše jednostrano i površno je shvatio glas žena, koji poziva na jednakost polova. Smatra da žene sada žele da se izjednače sa muškarcima.
Stereotipna razmišljanja, koja se generacijski prenose posredstvom obrazovanja i vaspitanja, ne dozvoljavaju mu da dođe do zaključka:
·         da je svaki čovek ljudsko biće, bez obzira na individualne, polne razlike;
·         da su ljudska prava jasna i jednaka za svako ljudsko biće, takođe, bez obzira na individualne, polne razlike;
·         da jedno od osnovnih ljudskih prava jeste sloboda govora i da ona ne sme biti ugrožena u zavisnosti od individualnih polnih razlika.
Zato svaka žena, jer jeste ljudsko biće pripadajući istoj vrsti zajedno sa muškarcem, ima pravo na izražavanje sopstvenog mišljenja.
On je Alfa. Primarno i nepobitno. Mužjak koji smatra da prvenstvo njemu pripada. On čuje samo svoj glas koji se oglašava isključivo o sopstvenim potrebama. Empatija je isuviše stran termin da bi se,  nakon iscrpnog objašnjavanja, mogao razumeti.
Zapravo, on je neznalica, koji svet van vidokruga Sopstva ne zna i ne razume; a što je još gore ni ne trudi se da isti sazna, dokuči.
Njegov Ego je ugrožen. Svaki glas koji je više intoniran od njegovog, percepira kao atak na Sopstvo. Jasno je zašto tako brzo zaboravlja na najosnovnija pravila ponašanja: prikladno ophođenje prema bližnjem, bilo da je istog ili suprotnog pola. Alfa-mužjak je isprovociran, a u takvim okolnostima njegov mehanizam odbrane reaguje pozivanjem na borbu onog ko isti ugrožava.
Zapravo, strah, koji je kod njega pobuđen zbog ugroženog položaja, jeste razlog zašto je  pobunjenu ženu već percipirao kao ravnopravnu u borbi. Ovo je trenutak kada žena neće ustuknuti pred pomamljenom borbenošću Alfa-mužjka, čiji je podsticaj strah. Upravo, strah je tačka razlika između muškarca i žene, koja ihu svojoj vrsti razgraničava kao antipode. Ona ustaje kako bi dokazala da su neosnovani, nepravedni stereotipi na kojima počiva tradicija obrazovanja, dok On, iz straha zbog ugroženosti položaja, pruža otpor.
Problematika nastojanja da se uspostavi borba oko položaja (ravnopravnog ili ne) produbljena je usled višeslojnih aspekata u okviru kojih je borbu moguće voditi. Zapravo, problem je konstitusan usled asocijacija koja se vezuju za termin „borba“. Upotrebljavanjem ovog termina podrazumeva se da se radi o nekoj vrsti nasilja. „Diplomatska borba“, ili u narodu poznatija kao „nadmudrivanje“, je ustuknula pri nadolaženju novih generacija, kojima, posredsrtvom mas-medija, agresivno ponašanje je prezentovano kao jedan od mogućeg, a često i jedinog, oblika komunikacije između dva ljudska bića. Generacija XX veka zapravo je obeležena tehničkim naprecima, koja su najviše uticala na izmenjene načine komunikacije među ljudima, a najveće posledice na, u potpunosti, izmenjeno ponašanje. Generacija XXI veka, kojoj pripadamo, na osnovu nasleđa napredaka iz prethodnog veka, i posledica istih, zapravo je na dobrom putu da bude obeležena kao „agresivna generacija“. Na tome bismo mogli velikim delom da zahvalimo mas-medijima, koji su najdominatniji produkt tehničkog napretka i koji kreiraju svest izdanaka dvadesetoprvog veka. Jedan od većih problema, u vidu negativnih uticaja mas-medija, jeste necenzurisano agresivno ponašanje koje se olako prezentuje. Zato se komunikacija među ljudskim bićima u najvećoj meri vodi u vidu jednog od oblika agresije.Ispostavlja se da je agresija  jedan od dominatnijih socioloških problema savremenog društva.
Još veći problem nastaje kada se dominatni problem savremenog društva isprepliće sa tabuiziranim problem patrijahalog društva. Jasno je da srpsko društvo počiva na snažnim temeljima patrijahata sa kojim koketiraju uplivi zapadnjačkih pravila u okviru savremenog društva. Patrijahalnim temeljima latentno dominira agresivnost kao oblik ponašanja, dok je za savremeno društvo ono jasan problem o kojem se javno raspravlja i svakodnevno se pokušavaju pronaći načini za rešavanja istog. Bojažljivo, ali progresivno u odnosu na prethodno ćutanje, pokušava se javno iznositi problemaika u okviru srpskog društva, koje samostalno mora pronaći načine za suočavanjem svakog pojedinaca, pripanika istog društva, sa prvim stadijumom, koji je preduslov za rešavanje problema – suočavanje i priznaje da problem postoji. Krajnje poražavajući statistički podaci o stanju u srpskom društvu, najčešće žrtve nasiljapredstavlja u pripadnicama društva, koje se tradicionalno u patrijahatu posmatraju kao slabije, inferiornije- žene.
Ističe se zaključak da je položaj žene u društvu u goroj poziciji, nego što je bio pre početka javnog iznošenja problematike. Ali, to nije tačno. Javnost iz dana u dan postaje svesnija dubine problema sa kojom celokupnu društvo mora da se izbori. Takođe, solidarnost koja je prisutna među brojnim udruženjima, fokusirana na osnaživanje položaja žena, pruža žrtvama podršku i utiče na njihovu svesnost da imaju mogućnost izbora. Nisu usamljene u sopstvenoj patnji. Naprotiv, pozivaju se na glasno uzvikivanje: „NE!“, koje je alarm za pružanje podrške svakom biću u nemilosrdnoj, neželjenoj poziciji žrtve. Pesimistična statistika, o psihičkom i fizičkom zlostavljanju koje se  svakodnevno izvršava nad ženama, potkrepljuje prethodnu tvrdnju da se javnost suočava sa problemom koji je izvestan.
Ukoliko se pitate kako biste mogli da doprineste smanjivanju ispoljavanja agresivnog ponašanja i pospešivanju ukorenjivanja stereotipa vezanih za polne razlike u svesti pojedinaca, možete započeti „malom“, ali za naše društvo značajnom aktivnošću. Kada se budete našli u društvu alfa-mužjaka, koji svoju slabost pokušavaju da prirkiju iznoseći „neslane“ šale povodom stereotipa da su žene slabiji pol, ne okrećite glavu, nego se upustite u „verbalnu borbu“, ili tzv. nadmudrivanje, i osnažite se da „malim“, individualnim aktivnostima srušimo stamene stubove stereotipa na kojima je izgrađeno, ionako dovoljno krhko, vaspitanje u našem društvu.

Ivana Vujić,
koordinator projekta “Pisanje kao terapija”
“Književna agentura”


Нема коментара:

Постави коментар